Česta pitanja – Ostalo

Na farmama krzna, životinje ubijaju tako da im se čelična palica pod električnim naponom stavi u rektum i doslovno sprži njihovu unutrašnjost. Slomljene kosti koje izviruju, infekcije dišnih puteva i kancerogeni tumori neke su od ozljeda i bolesti koje životinje proživljavaju, bez veterinarske njege, na jednoj istraženoj farmi.

Životinje uhvaćene u čelične zamke za noge trpe takvu bol da neke od njih odgrizu svoje udove kako bi mogle pobjeći. Nesposobne da se hrane, ugriju ili obrane od napadača, mnoge umru strašnom smrću prije nego što onaj tko je postavio zamku dođe kako bi ih ubio. Ostale danima pate u zamkama dok ih se ne uhvati i ubije. Da bi izbjegli oštećenje kože, životinje su često pretučene ili zgažene do smrti.

Bez obzira trpe li užasnu bol zamki ili život agonije u malom kavezu, životinje neizmjerno pate.

To je uobičajena pogrešna predodžba o koži. U stvarnosti, koža nije samo nusproizvod iz klaonice. To je cvatuća industrija i važan dio klaoničkog trgovanja, jer koža nosi 50% ukupne vrijednosti nusproizvoda stoke.

Kada proizvodnja mlijeka kod krave pada, nju se ubije, a njena se koža pretvori u proizvod kožne industrije, dok se koža njenog potomka pretvori u skupu teleću kožu. Stoga je ekonomski uspjeh klaonice direktno povezan s prodajom kožnih proizvoda. Smanjenje zahtjeva za hranom životinjskog podrijetla i kožnih proizvoda za posljedicu će imati manje ubijenih krava.

S obzirom da je ubijanje krava i bivola protuzakonito u većinskom dijelu Indije, krave moraju proći vrućim prašnjavim cestama dugim po 50 do 100 milja, preko državnih granica, do mjesta na kojima se smiju utovariti na kamione i odvesti u klaonicu.

Obično se petnaest do dvadeset životinja ugura u kamione namijenjene samo za pet ili šest životinja, pa se stoka mora penjati jedna preko druge da bi pronašla imalo mjesta, usput se bodući rogovima, stiskajući i gazeći one pod sobom. Rogovi se lome, a prsteni u nosu čupaju. Pretrpavanje je posebno okrutno po visokim temperaturama jer dovodi do iscrpljenja i gušenja.

Mnoge životinje su tako bolesne i ozlijeđene kada dođu do klaonice, da ih se mora uvući unutra. Nekima ljudi u oči utrljavaju feferone i duhan te im bolno savijaju i lome kosti repa kako bi ih natjerali da ustanu. Nekim se životinjama noge odsjeku ili im se koža guli dok su još žive.

Velik dio kože koja se kupuje kroz obuću i odjeću diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, dolazi od krava iz Indije. Zbog te okrutnosti, sve više i više ljudi odbija kupovati kožu. U ovom tehnološki naprednom vremenu, lako je pronaći jeftine kvalitetne cipele i dodatke koji su moderni i napravljeni bez životinjske patnje.

Pse i mačke ubijaju zbog njihove kože u Aziji. Njihova koža pretvara se u proizvode kao što su krzneni kaputi i kožne cipele, te prodaje diljem svijeta mušterijama koje to ni ne znaju. Skrivena istraživanja provedena na kineskim farmama krzna pokazala su da životinje tuku metalnim šipkama i da deru krzno s njihovih tijela dok su one još u stanju potpune svijesti. Mačke i pse u Kini tuku, vješaju, puštaju im krv dok ne umru i guše ih žicama zato da bi se njihovo krzno moglo iskoristiti za porubljivanje kaputa. Kina također nastavlja pogrešno deklarirati krznene proizvode koje izvozi u inozemstvo.

Proizvodi bez kože su dostupni. Mnoge trgovine nude kožne cipele kao i one bez kože, a isto tako i torbe i druge proizvode. Zapravo, mnogi proizvodi koji izgledaju kao koža zapravo su sintetički – samo pogledajte etiketu i saznajte od čega se sastoji.

Kao i u drugim industrijama u kojima se životinje uzgajaju radi profita, o interesima životinja korištenih u industriji vune rijetko se razmišlja. Stada se obično sastoje od tisuća ovaca, pa je individualna briga za njihove potrebe gotovo nemoguća. Mnogi ljudi vjeruju da striženje ovaca pomaže životinjama koje bi se inače osjećale opterećene tolikom vunom, ali bez uplitanja ljudi, ovcama izraste upravo dovoljno vune da se zaštite od temperature.

Većina vune koju proizvođači kupuju za izradu odjeće i obuće dolazi iz Australije. Samo nekoliko tjedana nakon rođenja, odsjeku im se repovi, a mužjake se kastrira, i to sve bez anestezije. Vrlo visok stupanj mortaliteta smatra se normalnim. 20-40% janjića umre od hladnoće i gladi prije nego što navrši osam tjedana, a osam milijuna odraslih ovaca umre od bolesti, manjka skloništa i zanemarivanja. Milijun njih umre u 30 dana od striženja. Zbog prisilnog, neprirodnog postupka uzgoja, ove ovce imaju naboranu kožu kako bi se povećala proizvodnja vune. Naborana koža prikuplja višak vlage, što onda privlači muhe. Muhe polažu jajašca u kožne nabore, a zatim crvi jedu ovčju kožu, što je jako bolno i poznato pod nazivom ‘flystrike’. Kako bi se spriječila pojava navedenog (ili bolje, kako bi održali proizvod uz primjenu što jeftinijih sredstava na raspolaganju) u industriji vune režu kožu i meso oko stražnjice janjadi, najčešće bez anestezije. Prilikom striženja, brzina je najvažnija. Osobe su obično plaćene po učinku, a ne po satu, što potiče brz i bezobziran rad. Jedan svjedok kaže: “Mjesto na kojem se strižu ovce mora da je jedno od najgorih mjesta na svijetu po okrutnosti prema životinjama. Vidio sam osobe koje, dok strižu, udaraju ovce škarama ili šakama dok im nosevi ne prokrvare.”

Istina je da je ubijanje životinja u divljini manje okrutno od mjeseci torture koje prolaze životinje na farmama. Bez obzira na to, lov, kao i uzgoj na farmama, unosi razdor u prirodno stvorene životinjske obitelji, uzrokuje bol i patnju kako žrtvama tako i preživjelima. Čemu onda uzrokovati patnju kada to zaista nije potrebno?

Životinje se pretjerano množe zato što im lovci ostavljaju hranu, a to im pogoduje bolje nego da ih se naprosto pusti na miru. Samim tim činom dokazuje se da je smisao lova potaknuti stvaranje što više životinja kako bi kasnije imali što više životinja za ubijanje ili naplatu turistima koji dolaze u Hrvatsku kako bi pucali po ”našim” životinjama. Lov zapravo stvara idealne uvjete da se životinje pretjerano razmnože. No, i dalje nas se uči kako je lov važan zbog smanjenja populacije divljih životinja, a s druge strane postoji puno humanije i prirodnije rješenje – ne raditi ništa po tom pitanju.

Da nam je zaista stalo do toga da životinje sačuvamo od gladovanja, ne bismo se bavili lovom, već bismo ih trebali pustiti na miru. Ironično je što se s mnogim krdima jelena i populacijama pataka namjerno manipulira kako bi proizvodili sve više i više životinja, tako da bi ih lovci mogli ubijati.

Činjenica je da životinje prirodno ne voze bicikle, ne stoje na glavama, ne balansiraju na loptama, ili ne skaču kroz kolut od vatre, ne stoje jedna na drugoj… Kako bi ih se prisililo na izvođenje tih zbunjujućih, fizički neugodnih trikova, treneri koriste užad, čvrste ovratnike, brnjice, udarce strujom, štapove s kukom na vrhu i ostale bolne predmete. Čak i da nije tako, životinjama nije mjesto u cirkusu. Već je i samo držanje i prijevoz za životinje u cirkusu patnja i maltretiranje.

Gledajmo umjetnike na trapezu, žonglere, klaunove i akrobate, ali ostavimo životinje na miru.

Dužnosnici zoološkog vrta često prednost daju dobiti ispred dobrobiti životinja. Bivši direktor zoološkog vrta u Atlanti u SAD-u jednom je spomenuo da je on ‘previše odvojen od životinja; one su zadnja stvar o kojoj brine, sa svim drugim problemima.’ Zoološki vrtovi uče ljude da je prihvatljivo držati životinje u zatočeništvu, da se dosađuju, stisnute u malom prostoru, usamljene, daleko od njihovih domova u prirodi, na milosti i nemilosti ljudi.

Zoološki vrtovi tvrde da obrazuju ljude, ali većina kaveza u zoološkim vrtovima stvarno su mali, a natpisi takvi da daju nešto više informacija od imena vrste, prehrane i prirodnog okružja. Životinjsko normalno ponašanje gotovo se nikada ne komentira, a još manje promatra.

Mnoge životinje koje prirodno žive u velikim stadima ili obiteljskim grupama najčešće se drže samima ili, u najboljem slučaju, u parovima. Životinje su usko ograničene, bez privatnosti i imaju malo prilika za mentalnu stimulaciju ili fizičku vježbu, što rezultira nenormalnim i samouništavajućim ponašanjem koje se zove zoochosis.

Ne samo da to nije edukativno, nego bi istinska želja da naučimo o životinjama trebala biti motivirana zajedničkim interesom za njihov boljitak. Postoje brojni dokumentarni filmovi koji prikazuju životinje u prirodnom okolišu i svakako je to bolja edukacija od gledanja zatvorenih depresivnih životinja.

Životinje koje se drže zatočene u zoološkim vrtovima, cirkusima, akvarijima, laboratorijima i lovištima vrlo su često ukradene iz divljine ili uzgojene u zatočeništvu. Primjerice, nakon što životinje u cirkusima postanu prestare da bi nastavile nastupati, pošalju se na trajno razdoblje u zimske nastambe (najčešće kaveze) ili prodaju drugim cirkusima, zoološkim vrtovima, privatnim zvjerinjacima i farmama divljih životinja, gdje se ubijaju za ‘rekreaciju’ ili zbog ‘egzotičnog’ mesa. O životinjama je bolje učiti na njihovom prirodnom staništu, a ne na njihov račun.

Zoološki vrtovi često sami uzgajaju životinje ili ih nabavljaju od drugih zooloških vrtova. Mase ljudi jako privlači mladunčad, no kada ona odraste, taj se broj smanjuje, pa zoološki vrtovi često prodaju te životinje kako bi napravili mjesta za mlađe. Neželjene odrasle životinje katkad se prodaju farmama divljači kojima lovci plaćaju kako bi ih ubili, a neke se ubija zbog mesa i/ili krzna. Druge životinje koje predstavljaju ‘višak’ prodaju se manjim, lošije održavanim zoološkim vrtovima ili, još gore, laboratorijima za vršenje eksperimenata.

Morski sisavci osjetljiva su bića visoke inteligencije koja izrazito pate u zatočeništvu. Klor i bakrov sulfat koji se koriste za čišćenje rezervoara štete dupinima i izazivaju guljenje kože i sljepoću. Mnogi sisavci pate od bolesti probavnih organa, a rezultat je uglavnom smrt zbog frustriranog života u neprirodnom svijetu. Uglavnom, zatočeništva sisavcima razdvajaju njihove obitelji. U divljini, orke provedu čitav život sa svojim majkama, braćom i sestrama. Dupini plivaju zajedno u obiteljima od tri do deset članova, ili čak zajedno s nekoliko stotina. Akvariji prihvaćaju držanje životinja u zatočeništvu, gdje im je dosadno i gdje su usamljeni, daleko od svojih prirodnih staništa. Zaštita morskih sisavaca je postignuta ukidanjem lova na kitove, zabranom ribarenja s vršama, zabranom životarenja u zarobljeništvu i zabranom forsiranja plivanja kitova i dupina kroz akrobatske krugove za zabavljanje ljudi. Zatočeništva su u kontrastu s istinskim, obrazovnim iskustvima koja nude sretnije mogućnosti, poput prilike da se izletničkim brodovima promatraju morski sisavci, kitovi i dupini koji slobodno plivaju u oceanima. Akvariji također mogu emitirati stvarne video-zapise o nastojanjima za rehabilitaciju morskih sisavaca na predavanjima, seminarima i na Internetu. Postoji nebrojeno načina za animaciju publike i stvaranje poštovanja prema životinjama bez ugrožavanja dupina i kitova – vrijeme je da se usredotočimo na upoznavanje posjetitelja s tim načinima kako bismo zaštitili morski svijet.

Konji su osjećajna i društvena živa bića, a ne rekviziti za hobi ili sport. Osim toga, leđa konja nisu ‘konstruirana’ za nošenje tereta, te su prilikom jahanja izložena neprirodnom i često vrlo dugotrajnom pritisku koji, zbog ometanja mikrocirkulacije krvi i limfe, dovodi do deformacija i oštećenja mekih tkiva (tzv. ‘efekt kompresije’) .

Deformacije tkiva u leđima konja počinju već nakon 12-15 minuta izloženosti težini jahača, a nakon 30 minuta prisutna je bol. Sve iznad 30 minuta dovodi do trauma tkiva, tj. do djelomične ili potpune distrofije mišića. Obratite li pažnju na konje iskorištavane za jahanje (kada su bez sedla), primijetit ćete da često imaju vrlo izražen (visoki) greben iza kojeg slijedi udubljenje iznad lopatica s obje strane leđa. Zapravo se radi o distrofiji trapezoidnog mišića, uzrokovanoj pritiskom sedla i jahača.

Osim toga, proces ‘ujahavanja’ konja, kao i ostali oblici ‘treninga konja’, često su platforma za psihofizičko zlostavljanje i zanemarivanje konja, osobito uzevši u obzir opremu koja se pritom koristi.

Povjesničari medicine pokazali su da su poboljšana prehrana, higijena i drugi faktori u promjeni ponašanja i okolini – a ništa se od toga nije spoznalo eksperimentiranjem nad životinjama – odgovorni za smanjenu smrtnost od najčešćih zaraznih bolesti od 1900. godine i da medicina nije imala mnogo veze s produženim životnim vijekom. Za mnoge od najvažnijih zdravstvenih napredaka zaslužna su izučavanja na ljudima, a među njima su anestezija, bakteriologija, teorija o mikrobima, stetoskop, morfij, radij, penicilin, umjetna pluća, antiseptici, skeniranje, otkriće veze između kolesterola i bolesti srca i između pušenja i raka, otkriće rendgenskih zraka, te izoliranje virusa koji uzrokuje AIDS. Testiranja na životinjama nisu imala nikakvu ulogu u tim i mnogim drugim otkrićima.

Više bi ljudskih života bilo spašeno i više bi se patnje izbjeglo obrazovanjem ljudi o važnosti izbjegavanja masnoće i kolesterola, o važnosti prestanka pušenja, smanjenja korištenja alkohola i drugih droga, redovitog vježbanja i čistog okoliša, nego pomoću svih testova na životinjama koji postoje. Testovi na životinjama su primitivni, a osim toga, danas imamo modernu tehnologiju i kliničke testove na ljudima.

Čak i kada bi se moglo dokazati da ne postoji alternativa korištenju životinja – što se ne može – kao što je George Bernard Shaw jednom rekao: ‘Ne možete zaključiti je li neki eksperiment opravdan jednostavno dokazujući da od njega ima neke koristi. Ne postoji razlika između korisnih i nekorisnih eksperimenata, nego između barbarskog i civiliziranog ponašanja.’

Naposlijetku, postoje neki medicinski problemi koji vjerojatno mogu biti riješeni jedino testiranjima na ljudima koji to ne žele, ali mi to ne činimo, jer razumijemo da bi to bilo pogrešno.

Klinička i epidemiološka istraživanja na ljudima, istraživanja na mrtvim tijelima i kompjuterske simulacije brži su, pouzdaniji, jeftiniji i humaniji načini od testova na životinjama. Dosjetljivi znanstvenici su iz ljudskih moždanih stanica razvili model ‘mikromozga’ pomoću kojeg istražuju tumore, kao i pomoću umjetne kože i koštane srži. Sada smo u mogućnosti proizvoditi cjepiva iz staničnih kultura i provoditi testove trudnoće koristeći uzorke krvi umjesto da ubijamo zečeve. Kao što je rekao Gordon Baxter, suosnivač Pharmagene Laboratories (kompanije koja koristi isključivo ljudsko tkivo i kompjutere za razvoj i testiranje lijekova): ‘Ako možete dobiti informacije na ljudskim genima, koja je svrha vraćanja na životinjske?’

Ako zaista nema povređivanja, onda je to u redu. Ali da ‘nema povređivanja’ znači da se životinje ne drže izolirane u praznim, hladnim, čeličnim kavezima, jer su stres i strah zbog zatvaranja štetni, kao što pokazuju razlike u krvnom tlaku između zatočenih i slobodnih životinja. Zatočene životinje, također, pate i zbog spriječenosti da izraze svoje prirodno ponašanje i da ulaze u odnose s drugim životinjama. U prijevodu, ne postoji način testiranja na životinjama koji ne povređuje životinje jer već samim uzgojem i boravkom u zatvorenom prostoru životinja pati i oduzeta su joj prava, odnosno ona je rob ljudi.

Draize test najpoznatiji je takav test. Mjeri štetnost kemikalija promatrajući oštećenja nastala na očima i koži životinja. U Draize očnom testu, kemikalije se kapaju direktno na oči zečeva. Tijekom testa, koji obično traje oko tjedan dana, zečevi trpe užasnu bol, a često i oslijepe. Na kraju testa, sve se životinje ubijaju kako bi se provjerili učinci proizvoda na unutarnje organe. Kod Draize kožnog testa, životinjama se na obrijanu i nekoliko slojeva oguljenu kožu dodaju kemikalije, dok su one vezane i potpuno nepokretne. Ovaj je test prije pedesetak godina uveo toksikolog John H. Draize. Od svog pojavljivanja, test je strogo kritiziran zbog velike okrutnosti i nemogućnosti da pruži pouzdane podatke koji mogu koristiti ljudima.

Kod LD-50 testa, skupina životinja je prisiljena progutati, udahnuti ili na neki drugi način u tijelo unijeti različite količine nekih kemikalija. Test je gotov kada 50% testiranih životinja umre. Ostalih 50% se ubija. Tijekom testa, životinje trpe užasne bolove, grčeve, izbijanje gnoja, proljeve i krvare iz očiju i usta. Čak i kada se testiraju bezopasniji spojevi, mora se naći količina koja je dovoljna da od nje umre 50% testiranih životinja. LD-50 test bi trebao davati podatke o toksičnosti neke tvari i količini koju ljudi smiju unijeti u tijelo, a da im ne naškodi. Naravno, rezultati variraju između raznih vrsta životinja, tako da je nemoguće odrediti koja bi doza bila smrtonosna za ljude.

Tvrtke nisu zakonom obavezane testirati svoje proizvode na životinjama, ali Američka administracija za hranu i lijekove (FDA) snažno potiče proizvođače da upotrebljavaju bilo koje primjerene testove kako bi provjerili sigurnost proizvoda. Za ove tvrtke, jednostavan je i logičan izbor testiranje na životinjama za dobivanje podataka čiji bi nedostatak mogao podvrgnuti tvrtku sudskim tužbama.

Zečevi, svinje, miševi i štakori su najčešći jer su jeftini za nabavljanje i njima je lako baratati. Zečevi se prvenstveno koriste za očne testove zbog njihovih velikih očiju u kojima se lako prate rezultati.

Testiranja ne jamče sigurnost proizvoda, nego samo utvrđuju stupanj toksičnosti. Zato proizvodi testirani na životinjama još uvijek mogu izazvati ozbiljne posljedice, čak i smrtne. Ni stotine testova na životinjama neće promijeniti činjenicu da su zapravo mnogi od proizvoda štetni ako se upotrijebe na način različit od onoga u uputama.

Trenutno nemamo razloga vjerovati da biljke mogu trpjeti bol, jer one nemaju centralni živčani sustav, živčane završetke, niti mozak. Teoretizira se da je glavni razlog zbog kojeg životinje imaju sposobnost osjećanja boli jedan vid samozaštite. Ako taknete nešto što nanosi bol i može vas ozlijediti, bol će vam pomoći da naučite toga se ubuduće kloniti. S obzirom na to da se biljke ne mogu kretati i nemaju potrebe za učenjem izbjegavanja određenih situacija, taj im je osjet suvišan.

Biljke se fiziološki potpuno razlikuju od sisavaca. Ako odrežemo jednu granu na biljci, narast će druga, što se ne može reći za životinjske udove. Za razliku od dijelova tijela životinja, mnogi dijelovi višegodišnjih biljaka, voća i povrća mogu se ubirati nanovo i nanovo, što neće izazvati smrt biljke ili stabla.

Ukoliko je netko zabrinut zbog utjecaja poljoprivrede na okoliš, treba znati da je i tada veganska prehrana u znatnoj prednosti u odnosu na mesnu, budući da se danas velika većina žitarica i mahunarki uzgaja za prehranu stoke. Jedući biljke direktno, a ne životinje poput krava, koje moraju pojesti 16 kilograma bilja kako bi se proizveo jedan kilogram mesa, spašava se puno više života biljaka i uništava manje tla.

Dakle, ne jedući životinje, uvelike štedimo i biljke.

S moralnog gledišta, djela koja nanose zlo drugima nisu pitanja osobnog izbora. Iskorištavanje djece, okrutnost nad životinjama i ubojstvo su nemoralni. Naše društvo danas potiče mesnu prehranu i okrutnosti na uzgajivačkim farmama, ali povijesna je činjenica da je društvo jednom također ohrabrivalo ropstvo, rad djece i mnoge druge društvene prakse koje su danas univerzalno prihvaćene kao loše.

Nerealno je očekivati da će svi prestati jesti meso preko noći. Kako će padati potražnja za mesom, tako će padati i broj uzgajanih životinja. Uzgajivači će prestati uzgajati toliko mnogo životinja i okrenuti se poljoprivredi. Kada će ih biti manje, životinje će moći prirodnije živjeti svoje živote.

Život na uzgajivačkim farmama toliko je jadan da je teško uvidjeti kakvu mi to uslugu činimo životinjama omogućivši im takvu egzistenciju, držeći ih u zatočeništvu, mučeći ih i na kraju ih zaklavši.

I Ministarstvo poljoprivrede u SAD-u i Američko udruženje dijetetičara odobrili su prehranu na biljnoj osnovi. Proučavanja su također pokazala da vegani imaju jači obrambeni sustav od mesojeda i da mesojedi imaju gotovo dvaput veću vjerojatnost za umiranje od bolesti srca, 60% veću vjerojatnost za umiranje od raka i 30% veću vjerojatnost za umiranje od drugih bolesti. Konzumiranje mesa i mliječnih proizvoda uzročno je povezano s dijabetesom, artritisom, osteoporozom, začepljenjem arterija, debljinom, astmom i impotencijom.

Da bi krava davala mlijeko, mora imati tele. Krave iskorištavane za proizvodnju mlijeka umjetno se oplođuju svake godine kako bismo mi mogli imati redovitu opskrbu mlijekom. U prirodnom poretku stvari, kravlje bi mlijeko pilo njeno tele. Kravama teliće oduzimaju u roku od dan ili dva nakon rođenja kako bi ljudi mogli dobiti mlijeko, prirodno namijenjeno njihovoj djeci. Žensko tele može biti odmah zaklano ili uzgajano da jednom postane krava za proizvodnju mlijeka. Muška telad se na 16 tjedana zatvara u uske kaveze, toliko male, da se unutra ne mogu niti okrenuti. Današnja velika potražnja za mliječnim proizvodima dovodi do forsiranja krava preko njihovih prirodnih granica genetičkim inženjeringom i hraneći ih hormonima kako bi mogle davati goleme količine mlijeka. Čak i onaj manji dio uzgajivača koji se odlučuju za neintenzivan uzgoj, moraju ukloniti tele (koje bi inače pilo mlijeko) i vjerojatno odvesti majku u klaonicu kada ona prestane proizvoditi mlijeko.

Ljudi su sposobni učiniti ekstremne stvari kako bi spasili vlastiti život, čak i ako to znači ozljeđivanje nekog nedužnog. Ljudi su čak običavali ubiti i pojesti druge ljude u takvim situacijama. Taj primjer, međutim, nije odgovarajuć za naše svakodnevne izbore. Za većinu nas nema potrebe, a niti opravdanja za ubijanje životinja radi hrane.

To je istina, ali stvarna okrutnost proizvodnje jaja leži u postupcima prema samim ‘kokošima nesilicama’, koje su od svih životinja na uzgajivačkim farmama možda najviše zlouporabljivane. Svako jaje s današnjih farmi predstavlja 22 sata patnje kokoši nagurane u skučen kavez s još pet drugih kokoši. Kavezi su postavljeni u redovima na mnogo katova, pa izmet iz gornjih kaveza pada na one ispod. Kokoši obolijevaju od osteoporoze zbog kalcija potrošenog na proizvodnju ljusaka jaja i zbog toga što su osuđene na nepokretnost. Noge nekih ptica ovijaju se oko žice na dnu kaveza i tako zarastaju. Takve ptice umiru od gladi jer ne mogu dosegnuti hranu. Nakon samo dvije godine, velik broj kokoši je ‘istrošen’ i poslan u klaonicu. Farme za proizvodnju jaja nemaju nikakve koristi od muških pilića. Njih ubijaju gušenjem, odsjecanjem glava, drobljenjem ili ih zakapaju žive.

Ljudi jedu meso zbog okusa i vlastitog izbora, a ne stvarne nužne potrebe ili fizičke predispozicije. Tijekom prošlosti, dok su ljudi jeli meso, dokazano je da je ljudskom organizmu primjerenija veganska prehrana. Postoje mnoge sličnosti čovjeka s biljojedima plodojedima poput gorila. Za razliku od mesojeda, pa i svejeda poput medvjeda, čovjek nema anatomske predispozicije da ulovi, ubije i rastrga životinju zubima. Životinje mesojedi imaju dugačke, zavijene i jake kandže i očnjake i kratak probavni trakt. Ljudi imaju ravne i slabe nokte i neusporedivo manje očnjake od mesojeda. Ljudsko zubalo je primjerenije za grickanje voća, povrća i žitarica nego za trganje kože i mesa. Nadalje, zdravstveni problemi povezani s mesnom prehranom vode do srčanih bolesti, raka, moždanog udara, dijabetesa i drugog. To bi trebao biti dovoljan dokaz da nismo ‘stvoreni’ da jedemo meso. Ljudi su sposobni donositi etičke odluke. Štoviše, usporedbom prehrane koja uključuje meso i veganske prehrane, dokazane su brojne prednosti u korist veganske, odnosno prehrane zasnovane na biljnoj hrani, a probavni sustav omogućava nam da živimo dugo i zdravo na biljnoj, veganskoj prehrani. Mi možemo dobiti sve potrebne hranjive sastojke od biljaka, što znači da se milijuni životinja svake godine nepotrebno ubijaju na štetu našeg zdravlja i okoliša.

Da. Znanstvenici su bez sumnje dokazali da ribe, rakovi i ostali morski stanovnici osjećaju bol. Tijela rakova pokrivena su kemoreceptorima, tako da su vrlo osjetljivi na okolinu. Kuhanje živih jastoga krajnje je okrutno. Njihova idealna tjelesna temperatura je između 38 i 42 Celzijeva stupnja. Jastoge se žive baca u kipuću vodu dok oni bezuspješno pokušavaju pobjeći.

Gotova hrana uvijek će biti skuplja od hrane koju sami pripremite, pa će vam kupovanje sastojaka i vlastito pripremanje hrane uštedjeti novac. Veganski sastojci kao što su tjestenina, riža, tofu i grah mnogo su jeftiniji od mesa. Novac koji uštedite prestankom kupovanja mesa možete iskoristiti za kupovinu biljnog mlijeka i drugih sastojaka kao što su voće i povrće. Mislite na svoje zdravlje: svježe voće i povrće može koštati više od nezdrave hrane, ali nije li vaše zdravlje vrijedno tog novca? Ako još uvijek niste sigurni, zbog zdravije veganske prehrane uštedjet ćete stotine ili tisuće kuna koje biste potrošili na brigu za zdravlje, što će više nego pokriti nešto višu cijenu biljnog mlijeka.

Nažalost, kao i kod životinja na farmama, mnogi pčelari poduzimaju nehumane korake kako bi osigurali vlastitu financijsku sigurnost i dosegli proizvodnu normu. Nije neuobičajeno da veći proizvođači meda odrežu maticama krila kako bi onemogućili da one napuste koloniju, ili vrše umjetnu oplodnju matica pomoću minijaturnih varijanti farmskih sprava za silovanje. Kada pčelar želi preseliti maticu u novu koloniju, ona se prenosi zajedno sa svojim pčelama zaštitnicama od kojih će sve do jedne biti pobijene u novoj koloniji, ukoliko uopće prežive transport. U velikim komercijalnim operacijama pčelama se često uzme sav med, umjesto da ga se ostavi barem oko 30 kg za prezimljavanje pčela. Umjesto bogatog meda, pčelama se tada daje jeftin zamjenski šećer. U hladnijim područjima, ukoliko pčelar procijeni da nije isplativo držati pčele kroz zimu, on će po košnicama proliti benzin i zapaliti ih. Osim toga, pčele vrlo često nesretnim slučajem već pri uobičajenom rukovanju budu ubijene ili im budu otkinute nožice ili krila. Prema pčelarskom udruženju Cook-DuPage, ljudi koriste med još od 15.000 g. p.n.e., ali tek u dvadesetom stoljeću ljudi su pčele pretvorili u životinje industrijskih farmi. Razlog protiv konzumacije meda je i taj što med sadrži bakteriju koja kod beba može izazvati dojenački botulizam, crijevnu infekciju opasnu po život. U nekim državama, zakonom je zabranjeno davati djeci med do navršene prve godine života. Srećom, mnoga sladila proizvode se bez ubijanja pčela: agavin sirup, rižin slad, melasa (od šećerne repe), sorgum, sukanat, ječmeno sladilo, javorov sirup, šećer od šećerne trske, sušeno voće i voćni koncentrati, a oni se mogu koristiti u receptima umjesto meda. Korištenjem tih proizvoda osigurat ćete pčelama slobodu.

Pod pravima životinja podrazumijeva se da životinje zaslužuju određeni pristup koji uključuje u sebi pitanje što je u njihovom najboljem interesu, neovisno o tome smatraju li ih ljudi ‘slatkima’, jesu li korisne za ljude, pripadaju li ugroženoj vrsti i mari li bilo koji čovjek uopće za njih (baš kao što i čovjek ima svoja prava čak i ako nije lijep, koristan, pa i ako ga nitko ne voli). To znači shvaćanje da životinje nisu naša svojina koju možemo koristiti za hranu, odjeću, zabavu ili eksperimentiranje.

Životinje imaju pravo na ravnopravno razmatranje vlastitih interesa. Primjerice, pas zasigurno ima pravo da mu se nepotrebno ne nanosi bol. Naša je dužnost da uzmemo u obzir i poštujemo to pravo psa. Međutim, životinje nemaju uvijek ista prava kao i ljudi, jer životinjski interesi nisu uvijek isti kao naši, a neka bi prava bila neprimjenjiva na živote životinja. Na primjer, pas nema svog interesa u tome da glasa, pa stoga i nema pravo glasanja.

Nemoguće je živjeti bez uzrokovanja neke štete. Svi smo nekad slučajno stali na mrava ili udahnuli mušicu, ali to ne znači da trebamo namjerno uzrokovati nepotrebnu patnju. Samo zato što biste nekoga slučajno mogli udariti svojim automobilom, ne znači da ga trebate namjerno pregaziti.

Ukidanje ropstva i završetak drugog svjetskog rata također su zahtijevali promjenu i pripremu novih poslova. To je jednostavno sastavni dio svakog društvenog napretka, a ne razlog za njegovo odbacivanje.

Pisanje protestnih pisama zakonodavcima vezanih uz određene teme pomaže širenju poruke. Organizacija i sudjelovanje u lokalnim demonstracijama također su odlični načini uključivanja u borbu za prava životinja. Možete biti aktivni na društvenim mrežama. Čak i stavljanje naljepnica s određenom porukom na vaš auto može privući nečiju pozornost i navesti osobu da se zamisli. Budite kreativni i domišljati. Neki naši aktivisti ostavljaju brošure i promidžbene letke u liječničkim čekaonicama i slično. Neki pozivaju prijatelje na veganske zakuske. Razmislite o pridruživanju udruzi koja se bavi pravima životinja i širite promotivne materijale u svojoj zajednici. Ako se želite još više uključiti, postanite aktivist neke od naših udruga.

Za fizičke osobe

od 10 do 20 tisuća kuna

• ako ne poštuju odredbu trajne sterilizacije koju može propisati ministar za područja s velikim problemom napuštenih pasa

od 10 do 30 tisuća kuna

• ako spolno opće sa životinjama, pri čemu se uz novčanu kaznu može izreći i oduzimanje kućnog ljubimca i zaštitna mjera zabrane držanja i nabavljanja druge životinje
• ako bacaju na životinje petarde ili druga pirotehnička sredstava

od 15 do 30 tisuća kuna

• ako napuste domaću životinju, kućnog ljubimca ili uzgojenu divlju životinju i druge životinje
• ako ne paze na kontrolu razmnožavanja svojih kućnih ljubimaca te ne zbrinjavaju njihovu mladunčad
• ako zanemaruju životinje s obzirom na njihovo zdravlje, smještaj, ishranu i njegu
• ako hrane životinje drugim živim životinjama osim ako je to potrebno za preživljavanje životinje
• ako uzgajaju kućne ljubimce namijenjene prodaji bez rješenja
• ako prodaju u trgovinama za kućne ljubimce životinje koje ne potječu iz registriranih uzgoja
• ako prodaju u trgovinama za prodaju kućnih ljubimaca pse, mačke i pitome vretice
• ako organiziraju utrke pasa
• ako obavljaju operacijske i zootehničke zahvate na životinjama bez anestezije ili analgezije
• ako koriste kopitare pri izvlačenju trupaca iz šume i za iznošenje ogrjevnog drva
• ako drže medvjede u zatočeništvu (osim u zoološkim vrtovima i skloništima)

od 20 do 50 tisuća kuna

• ako huškaju životinje na druge životinje ili čovjeka ili dresiraju na agresivnost
• ako daju stimulanse ili druge nedopuštene tvari životinjama kako bi se poboljšao njihov nastup na sportskim natjecanjima ili na predstavama
• ako koriste nedopuštene stimulanse i tvari u svrhu bržeg rasta i prirasta životinja te povećanja fizičkih performansi životinja
• ako uzgajaju životinje u svrhu proizvodnje krzna
• ako ubijaju životinje u skloništima
• ako drže u zatočeništvu dupine i ostale morske sisavace iz porodice Cetacea
• ako koriste za rasplod životinje koje nisu spolno zrele i koje nisu završile svoj rast ili životinje nakon odbijanja mladunčadi koje se još nisu oporavile ili koristi bolešću iscrpljene, ozlijeđene ili životinje koje nisu spremne za parenje
• ako uvoze kože i proizvode od kože mladunaca tuljana u komercijalne svrhe
• ako drže i postupaju s kućnim ljubimcima na način koji ugrožava zdravlje i sigurnost ljudi, posebice djece i životinja
• ako nisu osigurali odgoj ili školovanje psa pa je on opasan za okolinu

Za odgovorne osobe u pravnoj osobi

od 15 do 30 tisuća kuna

• zbog uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna
• zbog ubijanja životinja u skloništima
• zbog držanja u zatočeništvu dupina i ostalih morskih sisavaca iz porodice Cetacea
• zbog korištenja za rasplod životinja koje nisu spolno zrele i koje nisu završile svoj rast ili životinje nakon odbijanja mladunčadi koje se još nisu oporavile ili koristi bolešću iscrpljene, ozlijeđene ili životinje koje nisu spremne za parenje
• zbog uvoza kože i proizvoda od kože mladunaca tuljana u komercijalne svrhe
• zbog držanja i postupanja s kućnim ljubimcima na način koji ugrožava zdravlje i sigurnost ljudi, posebice djece i životinja
• zbog neosiguranja odgoja ili školovanja psa pa je on opasan za okolinu
• zbog nesudjelovanja jedinice lokalne samouprave u financiranju osnivanja i rada skloništa
• zbog neosiguranja sakupljanja napuštenih ili izgubljenih životinja u lokalnoj zajednici
• zbog neorganiziranja pružanja potrebne pomoći životinjama od strane lokane zajednice kada nije moguće utvrditi tko je ozlijedio životinju, a vlasnik životinje je nepoznat
• zbog neorganiziranja koordinacijske radne skupine kojoj je zadatak koordinirati primjenu propisa iz područja zaštite životinja i razviti dobru praksu, a u svrhu zaštite zdravlja i dobrobiti životinja, kroz povećanje svijesti javnosti o odgovornom skrbništvu i važnosti udomljavanja
• zbog neimenovanja kao člana koordinacijske radne skupine osobe odgovornu za dobrobit životinja

Za pravne osobe

od 10 do 20 tisuća kuna

• zbog nepoštovanja odredbe trajne sterilizacije koju može propisati ministar za područja s velikim problemom napuštenih pasa

od 30 do 50 tisuća kuna

• zbog organiziranja utrka pasa
• zbog obavljanja operacijskih i zootehničkih zahvata na životinjama bez anestezije ili analgezije
• zbog neprovedbe Zakona u skloništima, odnosno neosiguranja trajne sterilizacije pronađenih pasa i mačaka, netraženja vlasnika napuštenih i izgubljenih životinja, nenastojanja udomljavanja oglašavanjem putem sredstava javnog priopćavanja i na druge načine
• zbog držanja životinja u cirkusu
• zbog neosiguravanja pisanih uputa od strane pet shopova o značajkama vrste životinja te o odgovarajućem načinu držanja životinja koje se prodaju
• zbog neosnivanja informacijskog centra

od 50 do 100 tisuća kuna

• zbog uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna
• zbog ubijanja životinja u skloništima
• zbog držanja u zatočeništvu dupina i ostalih morskih sisavaca iz porodice Cetacea
• zbog korištenja za rasplod životinja koje nisu spolno zrele i koje nisu završile svoj rast ili životinja nakon odbijanja mladunčadi koje se još nisu oporavile ili korištenja bolešću iscrpljenih, ozlijeđenih ili životinja koje nisu spremne za parenje
• zbog uvoza kože i proizvode od kože mladunaca tuljana u komercijalne svrhe
• zbog držanja i postupanja s kućnim ljubimcima na način koji ugrožava zdravlje i sigurnost ljudi, posebice djece i životinja
• zbog neosiguravanja odgoja ili školovanja psa pa je on opasan za okolinu.

Najbolji način za rješavanje mrava na siguran i prirodan način je upotreba proizvoda koje možda već i imate u svojoj kuhinji. Pokušajte na mjestima na kojima mislite da bi mravi mogli ulaziti u kuću napraviti liniju od chilija u prahu, paprike ili osušenog peperminta i oni neće ići preko toga. Možete također prati kontejnere, koševe za smeće, pokućstvo i podove jednakim omjerom vode i vinskog octa. Kako biste izbjegli insekte, u prvom redu trebate popuniti sve rupe u zidovima smolom ili bijelim ljepilom, a najbitnija stvar koju možete napraviti jest da ne pružate insektima izvore hrane, odnosno držite životni prostor čistim: pokupite mrvice kruha, odmah nakon jela operite posuđe, spremajte hranu u zatvorene kutije i češće praznite smeće.

Za sve postoji human način! Kako biste spriječili probleme s miševima i štakorima, maknite iz svoje kuće ono što ih privlači – hranu i skloništa. Najprije se pobrinite da nema hrane na otvorenim mjestima ili kontejnerima do kojih štakori mogu doći, a smeće držite u dobro zatvorenim kantama za smeće ili zajedničkim kontejnerima. Zatvorite rupe u zidovima kako ne bi mogli ući u vaš dom ili stubište. Naravno da oni koji su prije toga ostali unutra ne mogu van, pa ćete zbog toga morati postaviti zamku u kući, ali pazite pri izboru zamke! Zamke na principu ljepila, odnosno kutije s ljepljivim vrpcama za koje se glodavci privučeni mamcom zalijepe, treba strogo izbjegavati. Neke životinje uhvaćene u takve zamke znaju se tako trzati da pri tome polome udove ili si pak znaju odgristi nogu koja im je zalijepljena, a ljepilo ih iritira i oštećuje im oči. Životinje, čija se glava zalijepi, polagano umire gušeći se. Sve životinje uhvaćene u takve zamke podložne su gladovanju i dehidraciji. Ostale zamke koje naštete životinjama izrazito su nehumane. Nesmrtonosne zamke nisu skupe i lako su dostupne, a prodaje ih većina višenamjenskih trgovina za alat i slično. To su plastične ili metalne zamke nalik na kutiju s pokretnim vratašcima koja se zatvaraju kada životinja prođe kroz otvor zamke. Provjeravajte zamke svaki dan i ako unutra naiđete na životinju, jednostavno ju oslobodite van kuće ili stubišta. Također, možete nabaviti i ultrazvučni rastjerivač.