Iako su zakonom zabranjene u većem dijelu svijeta, borbe pasa održavaju se i dalje u pomno odabranim, napuštenim prostorima daleko od očiju javnosti.

Scenarij je uvijek isti: uz iznimno stroga pravila dva se psa sučeljavaju u ringu veličine 4×4 boreći se sve dok jedan ne posustane. U tom slučaju njegov vlasnik mora javno priznati kako je protivnikov pas bolji od njegovog ili borba završava smrću jednog od pasa.

Organizatori, ujedno i vlasnici borbenih pasa, izdaju listove o tom ‘sportu’, naravno anonimno, reklamirajući i braneći ovu krvavu razonodu. Borbe se intenzivno održavaju i na svim prostorima bivše Jugoslavije, a sudionici takvih mečeva nisu samo pripadnici kriminalnog miljea, nego i intelektualci, sveučilišni profesori. Osim oklada koje se ugovaraju prije mečeva i koje su najunosniji dio posla, unosno je i parenje. Važno je da je pas dobra podrijetla i dobar borac, iako je genetika kod pasa relativna stvar, te nitko ne garantira da će sudionici za plaćeni iznos dobiti pravog borca. Dosadašnje razmnožavanje pasa miješanjem različitih vrsta kako bi se dobile tražene osobine, iskvarilo je njihov rod. Borbenost je samo jedna u nizu osobina koja se traži od psa, jer je čovjek uzgajajući i mijenjajući pojedine pasmine razvijao osobine u skladu sa svojim željama.

Apsurdno je da vlasnici i uzgajivači ističu kako im je stalo do pasa i kako ih iznimno vole, kada u isto vrijeme dozvoljavaju da se međusobno trgaju i ubijaju. U klinču, dva psa neće pustiti ni glasa dok se grizu, ali prizor nakon meča neopisivo je stravičan – krvav pas s rasječenim usnicama ili raskinutim udovima, dok ponosni vlasnik i ‘trener’ u kutu zbraja novac. Za njih je obuka pasa za takve mečeve prava znanost. No, kada se uzmu u obzir astronomske zarade od oklada, bez ikakvih pravila, a kamoli bojazni od kazni, sav taj silan trud i naporan rad višestruko se isplate.

Budući da se radi o veoma unosnom poslu, uopće ne čudi što neki ljudi borbe drže dijelom folklora. I u ovom slučaju, gdje je nasilje uzdignuto visoko na ljestvici suvremenog hedonizma, sigurno je jedno – problem nije u psima, nego u ljudima.

Izbornik