Mikročipiranje pasa zakonska je obveza svih skrbnika od 2006. godine.,

Stanje u kojem nije moguće identificirati većinu kućnih životinja čimbenik koji pridonosi svakodnevnoj crnoj slici prevelikog broja pasa i mačaka te da ujedno uzrokuje nepotrebne patnje životinjama i njihovim vlasnicima, a što je vidljivo iz sljedećega:

  • Procjenjuje se da će samo u SAD-u jedna trećina pasa tijekom svojega života odlutati. Prihvatilišta izvještavaju da golema većina odlutalih pasa nema identifikacijskih oznaka, što nesumnjivo pridonosi tome da – prema procjenama – samo 16% pasa i 2% mačaka koji se zateknu u prihvatilištu bude vraćeno svojim vlasnicima. Broj odlutalih životinja pridodaje se žalosnom suvišku mačaka i pasa, a brojne životinje umiru jer nije moguće pronaći njihove vlasnike.
  • Bez vjerodostojne identifikacijske oznake izgubljene će životinje često lutati i dulje. Ako životinja nije kastrirana, vjerojatnost da će se razmnožavati raste s vremenom njezina lutanja, što samo pojačava problem prekobrojne životinjske populacije.
  • Njegovatelji koji nadziru područja na kojima se mačke slobodno razmnožavaju primjećuju da je identificiranje jedinki ključno za praćenje podataka o sterilizaciji i cijepljenju, ali da se teško provodi. Poteškoće vezane uz dobivanje potrebnih informacija oduzimaju njegovateljima dragocjeno vrijeme i sredstva koja bi mogla biti korisnije uporabljena za suzbijanje rasta populacije.
  • Nebrojene životinje prepuštene su same sebi nakon što se njihovi neodgovorni vlasnici više ne žele brinuti o njima. Bez propisanog načina identifikacije životinje (i njezinog skrbnika) mala je vjerojatnost da će se pronaći i kazniti nemarni počinitelji.
  • U svojoj knjizi Ukradeni za profit autorica Judith Reitman procjenjuje da je samo u SAD-u do 2 milijuna pasa ukradeno svake godine, od kojih mnogi završavaju u istraživačkim ustanovama. I dok neke institucije pokušavaju identificirane životinje vratiti vlasnicima, posrednici često ometaju ove napore uklanjajući ogrlice i identifikacijske pločice, čime su mnoge kućne životinje osuđene na tužnu sudbinu u istraživačkim laboratorijima.

Očigledna je potreba za sigurnim, brzim i ekonomičnim načinom trajne identifikacija pasa i mačaka.

Mikročipovi

Mikročip je minijaturni uređaj koji se bez opasnosti može usaditi u tijelo životinje, osiguravajući trajnu i nedvosmislenu metodu identifikacije. Čip je smješten u sićušnoj staklenoj cjevčici čiji je kemijski sastav neškodljiv za živo tkivo.

Mikročip, veličine je nekuhanog zrna riže, ali može pružiti mnogobrojne informacije o životinji u čije je tijelo usađen.

Svakom čipu dodjeljuje se jedinstveni identifikacijski broj, koji se može očitati pomoću posebnih skenera koji koriste niske radijske frekvencije. Broj upućuje na zapis u nacionalnoj bazi podataka, koja osigurava informacije potrebne da se dođe do vlasnika životinje. Podaci mogu sadržavati i imena drugih osoba za kontakt, medicinsku anamnezu životinje, uključujući podatke o tome je li životinja sterilizirana, podatke o njezinom zdravstvenom stanje, potrebnim lijekovima, pa čak i omiljenoj hrani. Kad se vlasnik preseli, kada životinja promijeni dom ili kad je potrebno ažurirati medicinske podatke, novi se podaci unose u registar. Mikročip se s odgovarajućom opremom može očitati u djeliću sekunde, a pouzdanost mu je 99%. S prosječnim vijekom trajanja od 25 godina mikročipovi nude praktično doživotnu metodu identifikacije.

Proces ugradnje čipa jednostavan je i nalikuje cijepljenju. Za umetanje čipa na za to određeno mjesto (kod pasa i mačaka to je potkožje između lopatica) koristi se injekcija. Na taj način veterinari, osoblje u prihvatilištima i ljudi zaduženi za kontrolu napuštenih životinja točno znaju gdje mogu očitati podatke kad pronađu takvu životinju.

Mikročipovi stječu popularnost i postaju nužni

Zahvaljujući svojoj efikasnosti, točnosti i jednostavnosti upotrebe, mikročipove hvale veterinari, nadležni za nadzor životinja, zaposlenici u prihvatilištima, skrbnici i ostali kojima je stalo do dobrobiti životinja. Sve veći broj prihvatilišta otpušta životinje tek nakon što im se usadi mikročip, što je za svaku pohvalu. Mnoga prihvatilišta skeniraju sve pristigle životinje, što omogućava da se odlutale životinje s ugrađenim mikročipom smjesta vrate vlasnicima.

Važno je naglasiti da se pomoću mikročipa ne može locirati životinja već mikročip služi za identifikaciju životinje i njenog skrbnika kao i ostale identifikacijske oznake. No, mikročip je prihvaćeniji i efikasniji od tradicionalnih načina identifikacije jer se – za razliku od tetovaže – lako ugrađuje i očitava, ne blijedi i ne može se promijeniti. Za razliku od ogrlica ne može se izgubiti ili zaboraviti na izlasku iz kuće, niti se može ukloniti.

Uspjeh

Iako je ugradnja mikročipova relativno nov postupak, broj njime obuhvaćenih životinja mjeri se u milijunima, što jasno pokazuje da skrbnici rado koriste blagodati nove tehnologije kako bi zaštitili svoje životinje.

Mikročipovi su zaslužni za vraćanje desetaka tisuća kućnih životinja njihovim vlasnicima. Broj uspješnih pronalazaka vlasnika nastavlja ubrzano rasti – s rastom upotrebe mikročipova.
Nudeći nedvosmislenu metodu identifikacije, čipovi osiguravaju povratak životinja svojim pravim vlasnicima, što je pogotovo važno kada više osoba tvrdi da im određena životinja pripada. Bez sigurne identifikacije koju čipovi omogućavaju ponekad je teško odlučiti kome uručiti pojedinu životinju.

U jednom slučaju vrijednog psa vlasnik je – saznavši da se njegov pas nalazi u lokalnom prihvatilištu – pohitao po njega. Međutim, nekoliko drugih osoba već je pokušalo preuzeti psa, tvrdeći da im pripada. Pouzdana identifikacija mogla se provesti samo putem čipa. Srećom, vlasnik je pravovremeno ugradio čip svom psu, što je omogućilo da se bez tračka sumnje dokaže pripadnost pravom vlasniku.

Ugradnja mikročipa kao metoda trajnog označavanja nudi brojne pogodnosti životinjama, vlasnicima i širokoj javnosti.

  • Mikročipovi su od neprocjenjive vrijednosti prilikom pronalaženja skrbnika odlutalih životinja, pošteđuju i jedne i druge od neugodnosti i pružaju manje prilike za reprodukciju odlutalih životinja.
  • Ugradnja mikročipova uličnim mačkama (mačke koje slobodno lutaju) najpouzdaniji je način uvida u informacije o pojedinim životinjama i nadzora nad njihovom populacijom. Budući da se čip ne može izmijeniti ili ukloniti, mikročipovi pomažu pri vraćanju ukradenih životinja njihovim vlasnicima.
  • Stoga što se životinja s ugrađenim mikročipom uvijek može povezati s skrbnikom, metoda usađivanja mikročipova može odvratiti skrbnika od namjere napuštanja životinje, posebice ako je praćena odgovarajućim propisima.
  • Brže i učestalije vraćanje odlutalih životinja njihovim vlasnicima smanjuje nered – manje je mačaka lutalica i pasa u čoporima, manje je napada među životinjama ili na ljude, manje stradalih u prometu, te su i prihvatilišta manje opterećena.

Mikročipiranje (čipiranje) bi trebalo biti zakonski obvezno i za mačke i sve ostale kućne životinje kod kojih se takav zahvat može izvršiti.

Izbornik