Mreža za zaštitu životinja pridružuje se kampanji i podržava najavljeni prosvjed protiv megafarmi i klaonica na području Sisačko-moslavačke županije
Na području Sisačko-moslavačke županije planira se val industrijskih pogona za uzgoj, klanje i preradu pilića – čak oko 18 međusobno povezanih megaprojekata, koje ukrajinski investitori prijavljuju kao odvojene zahvate kako bi se izbjegla kumulativna procjena utjecaja na okoliš, zdravlje ljudi, infrastrukturu i lokalno gospodarstvo.
Prema navodima organizatora i dostupnim podacima, plan uključuje megaklaonicu s bioplinskim postrojenjem u Sisku, niz megafarmi za tov pilića te farmu brojlera kapaciteta čak 120.000.000 jaja godišnje, kapacitet farmi (12 projekata) od 84 milijuna (četiri puta više od sadašnjeg uzgoja peradi u cijeloj Hrvatskoj), klaonica (3) kapaciteta 270 milijuna pilića godišnje, te valionicu i tvornicu stočne hrane.
Projekti su prijavljivani tehnički necjelovito i nekonzistentno, bez jasnih rješenja za ključne rizike poput zbrinjavanja stajskog gnoja i uginulih pilića, ali s očitim izbjegavanjem zakonskih pragova kako bi se zaobišla stroža regulativa. Čak i kad bi se mogli zadovoljili svi propisi, ovakav megalomanski plan okoliš jednostavno ne može podnijeti i slijede razaranje i nepopravljiva trajna šteta.
Ovo nije “investicija” koja dolazi tiho i bez posljedica. Ovo je model koji će, ako prođe, pretvoriti čitavu regiju u zonu industrijskog zagađenja – a ono što se danas nameće Sisačko-moslavačkoj županiji, sutra se može ponoviti bilo gdje u Hrvatskoj.
Utjecaj na ekologiju: voda, tlo, zrak – i otpad koji ostaje ovdje
Treba se odmah razjasniti da intenzivan uzgoj peradi, poput ovog koji se planira u SMŽ, nije “još jedna farma”. To je industrija koja proizvodi goleme količine stajskog gnoja, otpadnih voda, prašine i neugodnih mirisa, uz emisije štetnih plinova – i trajno opterećuje tlo, zrak i vode, dok istovremeno uzrokuje gubitak šumskog i poljoprivrednog zemljišta.
U pojedinim lokalnim sredinama infrastruktura već sada ne može podnijeti ni postojeća opterećenja. Primjerice, samo dio naselja općine Lekenik ima vodovod i kanalizaciju te niti jedno naselje nema uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, dok bi projekti istodobno stvarali velike količine gnoja, otpadnih voda te opasnog i neopasnog otpada.
Razmjeri potrošnje resursa su zastrašujući i nemilosrdni. Za megaklaonicu u Sisku navodi se kapacitet klanja od oko 82 milijuna pilića godišnje, uz procjenu da bi postrojenje dnevno “popilo” oko četiri milijuna litara vode.
Dodatno se navodi da bi zauzvrat u okoliš išle otpadne vode “opterećene dušikom, fosforom, antibioticima i bakterijama”.
Na primjeru farme u Velikoj Ludini, navode se brojke koje pokazuju kako “normalan rad” ovakvih pogona znači stalnu proizvodnju otpada i emisija: godišnja proizvodnja 67.644 tona pilećeg mesa, uz više od 490.000 m³ pitke vode, 26.000 m³ otpadnih voda, oko 8 milijuna m³ prirodnog plina, emisije preko 15.800 tona CO₂ ekvivalenta godišnje, te oko 57.500 tona stajskog gnoja – i to za jedan kompleks.
Kad se sve zbroji na razini županije, u dokumentu se navodi da bi se na tim lokacijama godišnje “obrađivalo” više od 206 milijuna pilića, uz procjenu da to može generirati “više od milijun tona CO₂”, usporedivo s godišnjim ispustom CO₂ “više od 200.000 automobila”.
Utjecaj na ljudsko zdravlje: pogoni u tkivu naselja, uz izvore pitke vode
Jedna od ključnih činjenica jest da se pogoni planiraju “unutar samih gradova i naselja, tik do škola, domova zdravlja, zaštićenih prirodnih dobara i izvora pitke vode”.
To nije apstraktna bojazan, nego prostorni konflikt u startu: postrojenja se opisuju kao smještena “u tkivu naselja”, u blizini stambenih zona i javnih ustanova.
Za Sisak se eksplicitno navodi da bi se sve odvijalo “manje od kilometra” od prvih kuća, vrtića, škola, domova za starije i zdravstvenih ustanova, kao i u blizini Save i Kupe – pri čemu se naglašava da je Kupa i izvor pitke vode.
Jedan od projekata smješten je na svega 1 km udaljenosti od Parka prirode Lonjsko polje te u neposrednoj blizini šuma Žutice i Donja Posavina, posebnih područja očuvanja značajnog za vrste, odnosno ptice, čime se ugrožava očuvanje bioraznolikosti europskog značaja. Studija ne jamči sigurnost od incidentnog onečišćenja,a projekt ne predviđa ni adekvatan sustav zbrinjavanja medicinskog otpada.
Treba se spomenuti i primjer projekta koji je prema Studiji utjecaja na okoliš “svega 900 metara od najbližeg naselja”, u blizini poljoprivrednih površina i vodozaštitnih zona.
Što to znači u praksi? Postrojenja bi proizvodila “znatne količine amonijaka, metana i sumporovodika” koji izazivaju neugodne mirise i nadražuju dišni i živčani sustav.
Spominje se i intenzivno korištenje antibiotika te “gotovo četiri tone kemikalija” radi smanjenja visoke smrtnosti u jatima, uz rizik širenja zoonoza poput salmonele, kampilobakterioze i ptičje gripe.
Dodatni sloj problema je promet i logistika: češći prolazak teških kamiona, buka, prašina i emisije – što se posebno ističe kroz očekivanje kumulativnog povećanja prometa i buke na lokalnim cestama koje “nisu predviđene za promet teških kamiona”.
Posljedice za piliće: milijuni života svedeni na “kapacitet”
U cijeloj ovoj priči najviše se gubi ono što industrija sustavno briše iz jezika: iza “kapaciteta” i “proizvodnje” stoje živa bića. Govori se o razmjerima koji ostavljaju bez daha: prema priopćenju Hrvatske poljoprivredne komore, samo kapacitet planiranih farmi od 84 milijuna bio bi čak četiri puta veći od sadašnjeg uzgoja peradi u cijeloj Hrvatskoj. Ukupni plan uključuje i klaonice kapaciteta 270 milijuna pilića godišnje, valionicu i tvornice stočne hrane.
Industrijski tov brojlera tipično znači ekstremno intenzivan uzgoj: ogromne gustoće u halama, prašina i amonijak, kronični stres, zdravstveni problemi i visoka smrtnost. U dokumentu se čak navodi i “godišnji mortalitet pilića viši od 1300 tona” (u kontekstu jedne farme), što pokazuje da je gubitak života ugrađen u plan kao očekivana “stavka proizvodnje”.
Šire gledano, znanstveni pregledi opisuju da selekcija brojlera na vrlo brzi rast nosi ozbiljne posljedice na njihovu dobrobit – od problema s nogama i smanjene pokretljivosti do metaboličkih poremećaja poput ascitesa i iznenadnih uginuća. To je “učinkovitost” koja se plaća boli, ograničenim kretanjem i životom koji traje tek nekoliko tjedana.
Industrija jaja – kokoši, a muški pilići kao “nusproizvod”
U ovom planu spominje se i farma kapaciteta 120 milijuna jaja godišnje.
Industrija jaja ima svoju posebnu brutalnost: kokoši se tretiraju kao strojevi za proizvodnju, a čim produktivnost padne, njihov život postaje beskoristan te ih se ubije.
Najmračniji dio sustava je ono što se događa odmah na početku: muški pilići iz linija nesilica, jer ne nose jaja i ekonomski “nisu isplativi”, uobičajeno se usmrćuju odmah nakon izlijeganja, na način da se živi melju ili bacaju u vreće kako bi se ugušili. U Europi se o toj praksi sve otvorenije govori, a neke države su je i zabranile – primjerice, navodi se da su Francuska i Njemačka zabranile usmrćivanje muških jednodnevnih pilića od 2022., uz pritisak da se praksa napusti šire u EU. Na globalnoj razini, izvori navode razmjere od nekoliko milijardi usmrćenih muških pilića godišnje u industriji jaja.
Drugim riječima: kad se kaže “fabrika jaja”, to nije samo pitanje uvjeta za kokoši, nego cijeli sustav u kojem se jedan dio života planski proizvodi da bi odmah bio odbačen.
Ukrajina kao upozorenje: Vinnytsia i “što nas čeka”
Treba se istaknuti i iskustvo ukrajinske regije Vinnytsije, gdje se stanovništvo godinama buni zbog posljedica masovne peradarske industrije istog investitora, uz navode o iscrpljivanju resursa, devastiranom okolišu i narušenom zdravlju.
Spominju se presušeni bunari, nesnosan smrad amonijaka, buka i vibracije od teških kamiona, oštećenja kuća i cesta te otvoreni deponiji stajskog gnoja. Posebno alarmantno zvuči navod da je preostala voda u Vinnytsiji imala nitrate “i do 190 mg/L”, višestruko iznad dopuštenih granica, što upućuje na tešku kontaminaciju vode i ozbiljan rizik na okoliš i bioraznolikost.
Jasno je slijedeće: ako se isti model već pokazao razornim drugdje, zašto bismo ga sada pustili da se preseli ovdje – na propusno tlo, uz Savu i Kupu, uz zone sanitarne zaštite i izvore pitke vode?
Kako se ignorira glas građana: javne rasprave kao formalnost, “rascjepkavanje” i prebacivanje odgovornosti
Građani upozoravaju da se njihovi prigovori sustavno ignoriraju, a javne rasprave svode na formalnost. Iako su prosvjedima i peticijama jasno izrazili svoje protivljenje, njihova se volja zanemaruje u korist interesa stranih investitora.
Unatoč svemu tome institucije šute, prebacuju odgovornost na druga tijela ili postupak vode kao da se ništa ne događa.
Ključni problem je i način na koji su projekti prijavljeni: razlomljeni su na desetke postupaka kako bi svaki pojedinačni ostao ispod pragova koji bi zahtijevali strožu i objedinjenu procjenu. Taj postupak je poznat kao “rascjepkavanje” i to je u suštini svjesna manipulacija kojom se izbjegava procjena kumulativnih šteta.
Uz to, javne rasprave su u pravilu slabo oglašene i tehnički ograničene, te se primjedbe negdje čak moraju slati isključivo poštom – što je suprotno duhu Aarhuške konvencije i time se isključuje širu javnost iz sudjelovanja.
Posljedice za hrvatsko gospodarstvo: dobit odlazi, šteta ostaje
Iako se skrivaju iza riječi investicije, jasno je da je ovo ekološka, zdravstvena i društvena katastrofa u nastajanju. S ekonomske strane, ovakav megaprojekt znači gašenje oko 250 gospodarstava. Žitarice će biti uvožene, pilići izvoženi. Ono što će Hrvatskoj ostati su zagađenje, bolesti i nepovratno uništen okoliš. Zašto bi Hrvatska postala smetlište Europe za privatne interese dvaju stranih investitora? Pored toga, godišnje brojke zagađenja će iz godine u godinu biti sve strašnije.
Kad se obećavaju “radna mjesta”, valja se podsjetiti da će radnu snagu većinski činiti strani državljani, odnosno da građani tih naselja neće imati stvarnu korist od toga već će im ostati samo smrad, uništenje prirodnih dobara, rizik za zdravlje i narušena dobrobit i kvaliteta života njih i njihove djece
Dođi na prosvjed: 21. veljače u Zagrebu
Ovo je trenutak za akciju jer će poslije biti prekasno!
Udruge Prijatelji životinja i Zelena akcija te građanske inicijative Siščani ne žele biti Smetlišćani i Sunjani ne žele biti smuljani, uz potporu drugih udruga i inicijativa pozivaju na veliki prosvjed protiv “pilićarske ekobombe” u subotu, 21. veljače u 10 sati, na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu.
Ako ti je stalo do okoliša, zdravlja ljudi i dobrobiti životinja – vidimo se 21. veljače!
